Draga moja braćo i sestre:

U prvom čitanju[1], čuli smo Sv. Pavla kako nas potiče: Kristova ljubav nas požuruje. To je požurivanje ne da živimo za sebe, nego za Onog koji je umro i ustao za nas, za Krista. Sam apostol rezimira što se događalo kroz Isusov život na Zemlji: Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom. Ipak, toliko toga se još treba uskladiti s Bogom u ovom sadašnjem životu. Sveti Pavao dodaje da nam se Bog predao riječju pomirenja.

Kristova ljubav nas potiče da živimo za Njega, a ne za sebe: to za sve nas podrazumijeva apostolsku, evanđeosku misiju Crkve, misiju da se u sve pore društva iznese „riječ pomirenja“. Da bismo to učinili trebamo produbiti naše znanje, osobito poznavanje Evanđelja. Kao što Sveti Josemaria Escriva govori svima nama: "Postoji hitna potreba za širenjem svjetla Kristove doktrine. Spremite se, ispunite se jasnim idejama, s puninom kršćanske poruke, kako biste ih kasnije mogli podijeliti s drugima[2].“

Možda se u našem srcu pojavljuje pitanje koje je Juda Tadej postavio Isusu: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne cijelom svijetu[3]? Ne bi li bilo bolje, Gospodine, da ti učiniš sve, umjesto da povjeravaš našim skromnim naporima? Isusov odgovor, Judi i nama je jasan: ako me tko voli, čuvat će moju riječ, i moj Otac će ga ljubiti, i mi ćemo doći i nastaniti se kod njega. Doista, naš Gospodin je onaj koji čini sve, ali On to čini i uvijek će činiti kroz svoju Crkvu, kroz svakoga od nas, do te mjere da je On kroz ljubav u nama.

Svi mi, svatko u svojem okruženju, u svojoj obitelji, u svojem radu, u društvenim odnosima, možemo i trebamo predočavati riječ pomirenja, predočavati Evanđelje, predočavati Krista. Kako čudesna misija, usprkos našoj vlastitoj slabosti. Kao što je Benedikt XVI. rekao prilikom svečane inauguracije svog pontifikata: „Ne postoji ništa ljepše nego biti iznenađen Evanđeljem, susretom s Kristom. Ne postoji ništa ljepše nego poznavati Ga i pričati drugima o našem prijateljstvu s Njim[4].“

Odlomak Evanđelja koji smo upravo čuli usmjerio je naše misli na Čenakolo u Jeruzalemu, na Posljednju večeru našeg Gospodina[5]. U svojoj dugoj svećeničkoj molitvi Isus u jednom trenutku pita Boga Oca ne samo za Apostole, koji su prisutni tamo, već i za nas, za sve one koji će kroz stoljeća biti njegovi učenici. A što Krist moli za nas? Jedinstvo: da svi budu jedno; kao i ti, Oče u meni, a ja u tebi. Moli za jedinstvo koje je neophodno za učinkovitu evangelizaciju, tako da svijet može upoznati Krista; kao što naš Gospodin kaže, da svijet povjeruje da si me Ti poslao.

Ovo jedinstvo koje Isus traži za nas, ima svoju paradigmu i temelj u božanskom jedinstvu između Oca i Sina, u Duhu Svetom, u bezgraničnoj osobnoj ljubavi. Nastojmo, dakle biti oruđe jedinstva u Crkvi, tako da budemo oruđe jedinstva u vlastitoj obitelji, u vlastitom okruženju, u našem svakodnevnom životu, kroz ljubav, kroz ljubav prikazanu u naklonosti i djelima.

Da svi mogu biti jedno...tako da svijet povjeruje. Ove riječi nas vode prema mislima Pape Franje, koji je kao rimski Papa vidljivi izvor i temelj jedinstva Crkve[6]. Neka svi naši dani sadrže česte molitve za Papu, za njegove namjere, za njegov rad pastira sveopće Crkve.

Kao što je sveti Josemaria molio: svi ujedinjeni s Papom, idemo Isusu preko Marije. Omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

[1] 2 Kor 5:14-20

[2] Sveti Josemaria, Kovačnica, br. 841.

[3] Iv 14:22

[4] Benedikt XVI., Homilija, 24.4.2005.

[5] Iv 17:20-26

[6] 2. Vatikanski koncil, Konst. Lumen Gentium, br. 18.