● U prva dva poglavlja evanđelja prema Mateju i Luki, jasno je rečeno da je Marija začela svog sina bez muške intervencije:
► «Što je začeto u njoj je od Duha Svetoga», rekao je anđeo Svetom Josipu (Mt 1, 20).
Kad je Marija pitala anđela «Kako će to biti kad se ne sastajem s mužem?» Anđeo joj odgovori: «Duh Sveti sići će na te i sila Previšnjeg zasjeniti će te» (Lk 1, 34-35).
►Kasnije, kada je Isus povjerio svoju majku Ivanu, pod svojim nogama viseći na križu, zaključak je da naša Gospa nije imala druge djece.
► Referenca na «Isusovu braću» koja se povremeno javljaju u Evanđeljima može se dovesti u vezu sa terminom «sibling» (brat ili sestra) u hebrejskom, što znači «bliski rođak». Također može biti upotrijebljen u smislu kako je to često viđeno u Novom zavjetu kada se odnosi na članove grupe vjernika. ( Dj 1, 15)
►Crkva je uvijek vjerovala u Marijinu nevinost i zvala ju je Vječna Djevica (Lumen Gentium, 52); što znači prije, za vrijeme i nakon rođenja, kao što je rečeno u tradicionalnom pobožnom vjerovanju.
● Isusovo djevičansko začeće mi tumačimo kao rezultat Božje moći – «Bogu ništa nije nemoguće» (Lk 1, 37).
► Kao takvo je izvan ljudskog razumijevanja. Ovaj misterij nema ništa s poganskim mitološkim prikazivanjima u kojima Bog djelujući kao čovjek oplodi ženu.
Djevičansko začeće Isusa je nadnaravni čin u Marijinoj utrobi. Sličan činu stvaranja. To je nešto što uobičajeno nije prihvaćeno od nevjernika: to je bilo odbijeno od tadašnjih Židova i pogana koji su izmislili priče kako bi objasnili Isusovo začeće.
► Jedna takva priča koja se pripisuje rimskom vojniku koji se zvao Pantheras. On je u stvari izmišljeni lik stvoren kao potpora starim legendama koje su ismijavale kršćane. Gledajući sa povijesnog i filološkog gledišta ime Pantheras je iskrivljena grčka riječ «parthẻnos», koja znači «djevica». Ljudi koji su upotrebljavali grčki jezik kao svoj u Rimskom carstvu čuli su da je Isus bio «sin od djevice» (huiớs parthẻnos); kada su mu se htjeli izrugivati, zvali bi ga «sinom Pantherasa».
► Ove priče potvrđuju da je rana Crkva opstala u čvrstoj vjeri u Marijino djevičanstvo, iako se to činilo nemogućim.
● Isusovo djevičansko začeće je iznad svega znak da je Isus istinski Sin Božji u svojoj biti - dakle nema prirodnog ljudskog oca - i On je također čovjek rođen od žene (Gal 4, 4). U raznim dijelovima evanđelja možemo vidjeti Božju namjeru prema spasenju, a koja je u ljudskoj povijesti najevidentnija kada pratimo Isusovo rodoslovlje kroz povijest.
● Isus začet od Duha Svetoga bez čovjekove intervencije može se bolje razumjeti kao novi Adam koji započinje novo stvaranje za čovjeka kojeg je On ponovno otkupio. (1 Kor 15, 47; Iv 3, 34).
● Marijino djevičanstvo je također znak njene čvrste vjere i apsolutne posvećenosti Božjoj volji. Iz tog razloga rečeno je da je Marija začela Isusa u svojim mislima prije nego u utrobi i da je «Više blažena jer je primila Krista svojom vjerom nego što je začela svog sina u utrobi» (Sveti Augustin). Time što je Djevica i Majka, Marija je također lik Crkve i njeno najuzvišenije ostvarenje.
Bibliografía: Catecismo de la Iglesia Católica , nn. 484-511; Francisco Varo, Rabí Jesús de Nazaret (B.A.C., Madrid, 2005) 212-219.
